21. studenoga 2016.

OBAVIJEST: Nova adresa


Već neko vrijeme slušam (prazne) prijetnje svojih ljudi kako neće čitati moje tekstove dok ne moderniziram izgled bloga.

I ne bi mene to ništa pretjerano diralo, da mi frendica nije neki dan rekla:
''Slušaj, ja ako želim pročitati neki tvoj stari post, prvo 15 minuta pokušavam doći do dna stranice kako bih samo kliknula na ono 'stariji postovi'. I sad zamisli da želim pročitati post od prije godinu dana. Pa treba mi sat vremena da uopće krenem čitati!''


Da, bila je iznervirana. Prilično iznervirana. Meni ništa jasno. Pa sam odlučila ići njenim koracima po svom blogu. Njoj je trebalo sat vremena. Meni dva. Kompjuteru je ozbiljno prijetilo bacanje kroz prozor.

I zato sam krenula u radove, rekonstrukciju, modernizaciju. Priznajem, u samom startu sam se susrela s jednom sitnom poteškoćom (sličnom kao Homerov ''any key'') koja je kao takva jednostavno bila nepremostiva. Ali dobro, Homer je krenuo dalje. Nije riješio poteškoću, jednostavno ju je preskočio. 

Blog se preselio na drugu adresu. Sve je isto, i dalje putujem, koncertujem, jedem i pijem. Ali bilježim novu adresu. Škicnite, klikajte, čitaje. 

A uskoro ide i novi post. Na novoj stranici. Lijepo, modernoj.
Prijatelji koji su pljuvali po staroj će biti sretni i zadovoljni. Kao i ja. A nadam se i vi.

Pratite i dalje Kulturnjaču na:




27. listopada 2016.

Time flies

''Tomorrow is calling
  But I'm dragging my feet.
  The skies are indecently clear
  But I can't stand the heat.''

Jednom davno vjerovalo se da su žene vještice. Zbog toga su gorjele na lomačama. Jednom davno, mislilo se da je zemlja ravna ploča. Oni koji su govorili drugačije, zatvarni su i ubijani. Jednom davno muškarci su imali i mogli sve. Žene su se morale krvavo boriti da bi dobile mrvice, crno ispod noktiju. Jednom davno postojali su samo bijelci. Ostali su BILI mrvice, crno ispod noktiju. Jednom davno homoseksualci nisu smjeli postojati. Ostali su zbog toga živjeli u sreći, zadovoljstvu i blagostanju. Jednom davno djecu su donosile rode.

No vrijeme čini svoje. Ono odmiče, kreće se, ide naprijed. Svijet se mijenja. Ljudi se mijenjaju. Kazaljke na satovima ih tjeraju da otvore oči. Da shvate, nauče. Da 'jednom davno' ostave u davnini. Da hodaju prema naprijed, gledaju u budućnost. Međutim, ponekada se dogodi da u određenim dijelovima svijeta satovi ne rade. Kazaljke su zapele, titraju. Muče se, žele naprijed. Ali nema nikoga tko bi promijenio baterije. I onda ono 'jednom davno' ostaje u sadašnjosti. 

I tako, bilo jednom davno, tamo negdje u Europi, u jednoj malenoj zemlji na Balkanu... Satovi nisu radili, vrijeme je stajalo. Ljudima u toj malenoj zemlji na Balkanu to nije smetalo. Jer za bolje nisu znali. Nisu ni htjeli saznati. Nisu smjeli znati. Pričalo se po svijetu da su ti ljudi dobri, ali neuki. Pričalo se po svijetu da u toj zemlji ne postoji nitko tko bi znao promijeniti baterije na satu. Svijet se čudio. Zar još uvijek postoje takvi ljudi? Smijali su im se, upirali prstom u njih, iza leđa su ih zvali ovcama. I ne, ovo nije još jedna bajka. Ovo nije jednom davno. Ovo je stvarnost, oni postoje. Ti ljudi se zovu Hrvati, njihova zemlja Hrvatska, a njihovi satovi još uvijek bilježe kvar.


Znate, sada se zaista počinjem brinuti. Više nije samo nerviranje zbog nazadnih stavova. Više nije brisanje znoja s čela zbog loših argumenata. Više nije širenje očiju u čuđenju zbog krivih ljudi na krivim pozicijama. Ovo postaje briga. Postaje bol u prsima na samu pomisao našeg društva. Umjesto da svakim danom u svakom pogledu sve više napredujemo, mi hodamo unatrag. O ne, nismo stali. Hodamo mi. Ali u potpuno, apsolutno potpuno krivom smjeru. I stalno si mislim kako će doći nove generacije koje ćemo učiti prihvaćanju, toleranciji, razmišljanju njihovim vlastitim glavama, učiti ih imati široke vidike. Ali nisam sigurna želim li uopće imati jednoga dana dijete u ovakvom društvu. U društvu koje je sve samo ne ono čemu to dijete želim naučiti. Što kada to dijete naraste, kada krene u hrvatski svijet? Što kada ga ovo društvo stisne? Što ako mu ne bude dozvolilo disati? Kada, radi prihvaćanja, bude moralo potisnuti sve naučene vrijednosti? Kada i ako bude odlučilo krenuti linijom lakšeg otpora i prikloni mu se? I što onda? 

I zato pišem ovaj tekst. Jer sve ovo skupa postaje dosta naporno i prilično zabrinjavajuće. Možda nema smisla pisati. Zapravo, vrlo vjerojatno nema smisla. Ali ako ništa drugo, na ovaj način spašavam samu sebe od ludila i mogućeg infarkta. 

Dakle, molim vas, skromno vas molim, sve vas vladajuće, nevladajuće, molitelje i ostale dušebrižnike - prestanite. U ime svih sadašnjih i budućih generacija, prestanite. Stanite raditi to što radite. Jer nitko od vas ne radi dobro. Nitko. Mislite da radite za opće dobro. Krivo mislite. Znate i sami da su vam namjere sve samo ne dobre. Djelujete u skladu vlastitih svjetonazora, nemalo puta vrlo nazadnih. Pokušavate utjecati na tuđe živote, uvjereni da znate što drugome u tom njegovom životu treba. Svoju slobodu koristite kako biste istu drugome oduzeli. Mi kao narod, sami po sebi smo stali u vremenu. Ukopali smo se, ne znamo naći izlaz iz te rupe. Vi nam u tome ne pomažete. Dapače, dodajete nam lopatu punu zemlje i bacate ju na nas, kako bi izlaz bio još i teži. Sve baterije ste sakrili i bacili. I da hoćemo, ne možemo pokrenuti pokvarene satove. Ne možemo krenuti naprijed. Ne dozvoljavate nam. Ne možemo se mijenjati, promijeniti. Tupo gledamo kako kazaljke titraju na mjestu. Zato prestanite. Za Boga miloga, prestanite!


Kao da niste dovoljno učinili, kao da niste jasno dali do znanja da su oni koji su drugačiji od vas manje vrijedni, kao da nije dovoljno što se bunite i branite svaku prijeko potrebnu reformu u bilo kojemu sektoru, od školstva pa nadalje, kao da nije dovoljno što nas ne prestajete pitati gdje smo bili '91., kao da nije dovoljno što nas nazivate štracama, propovijedate kako treba živjeti, dok u isto vrijeme sa zlatnog oltara dijelite košaru u koju ljudi ubacuju i ono malo što imaju kako biste vi popravljali krovove. Kao da nije dovoljno, kao da nije dovoljno... Vi ne odustajete. Vi idete dalje. I nitko vam ništa ne može. Do kada? Gdje vam je kraj? Koja je vaša krajnja granica? Gdje i kako stajete? Hoćete li ikada stati?

Dajte djeci da se razvijaju, da misle svojom glavom, učite ih prihvaćanju i toleranciji. NE, to nećete učiniti ako uvedete jednospolne razrede. Zaljubljivanje muti um i skreće djetetove misli s knjige. Zar zbilja? Čujete li, shvaćate li koliko to apsurdno i nazadno zvuči? Zar ste zaista takvi da ćete djeci oduzeti ono što ste vi imali, a zove se normalno odrastanje? Zar ćete dozvoliti da djeca odrastaju u takvom netolerantnom i podijeljenom društvu? Je li moguće da ćete uskratiti djeci mogućnost prilagođavanja, upoznavanja drugih i samoga sebe u svojoj okolini? Uvedete li takve škole, takav način obrazovanja, što je sljedeće? Koja je sljedeća segragacija na vašoj ružnoj tapeti?


Kada smo kod ružnih tapeta, vi koji molite ispred bolnica, nemojte. Pokupite svoje stvari i odite svojim kućama. Nitko vas nije ništa pitao, nitko vas nije ništa tražio. Ispred bolnica nikome ne činite dobro. Svoje molitve premjestite unutar svoja četiri zida. I iste usmjerite prema sebi. Vama i vašoj duši treba spas i oprost za ono što radite. Nisam sigurna hoćete li ga dobiti. Nisam sigurna ni zaslužujete li ga. Može vas biti sram. Toliko.


Recite mi kako mi možemo biti drugačiji, ako ste vi ovakvi? Kako da idemo naprijed ako nas vi još uvijek uvjeravate da je Zemlja ravna ploča? Kako da se razvijemo ako nas još uvijek spaljujete na lomačama? Kako da budemo slobodni kada vi još uvijek zatvarate i ubijate neistomišljenike? 

Zato prestanite! Uništavate nas. Molim vas, okrenite kalendar na pravu godinu, na pravo stoljeće. Jedan hint: 21. stoljeće je. Dajte nam da bacimo u smeće pokvarene baterije u satovima i zamijenimo ih onima koje rade. Neka nam se kazaljke više pomaknu. Neka prestanu titrati na mjestu. Jer možemo bolje, puno bolje. Neka 'jednom davno' zaista postane 'jednom davno'. Nemojte da budemo tamo neka mala zemlja na dalekom Balkanu, ne misleći pritom na geografski položaj. Dajte nam priliku.

U ime nas svih, vaših ovčica, zahvaljujem na čitanju. A sada nastavljamo buljiti u pokvarene kazaljke. I čekamo.